Općina Hlebine
Općinska načelnica 
U subotu 19. srpnja 2014. godine naš hlebinčan Đuro Filipović organizirao je izlet za učenike 7. i 8. razreda PŠ Hlebine, predstavnike hlebinskih Udruga, Mladeži HDZ-a Hlebine a pridružili su se i načelnica Općine Hlebine Božica Trnski, svećenik Leon Lozančić, te Đuro Filipović, koji je sponzorirao ovaj izlet u Vukovar - grad mučenik.
Prva postaja bila je Trpinjska cesta gdje nas je dočekao Zdenko Cikoja, predstavnik Stožera za Obranu Vukovara koji nas je stručno i srdačno proveo Vukovarom.
Gospodinu Zdenku i svim hrvatskim braniteljima, članovima Stožera i svim ostalima zahvaljujemo na gostoprimstvu i nesebičnom zalaganju da što bolje shvatimo strašnu žrtvu i stradanje Grada heroja.
Prvo smo posjetili legendarnu vukovarsku bolnicu. Iznad ulaza u podrum postavljen je crveni križ s rupama, simbol ranjenih, ubijenih i svih onih koji su 1991. tražili svoj sigurni kutak u podzemnim tunelima i hodnicima vukovarske bolnice.
Male podrumske prostorije, brojni skućeni kreveti, lutke kao imitacije ranjenika, umrlih, djece, beba i medicinskog osoblja. Wc, kuhinjica, ostava gdje je na podu samo jedan madra. Sve ukazuje na užasnu patnju hrvatskog naroda tijekom opsade i pada grada. Posebno je dojmljiva jedna prostorija. U njoj je mrkli mrak. U sredini stoji postolje s upaljene tri svijeće. Iz zvučnika dopire glas Siniše Glavaševića. Onaj isti glas koji je 1991. vapio za pomoći ranjenom Vukovaru. Izgovaraju se imena svih onih koji su prošli kroz bolnicu, a završili tragično, na Ovčari.
Kada izađete iz skloništa, u hodniku na pločicama opisan je svaki dan vukovarske muke i tragedije. Hvala ti Bože što si nas poštedio i nismo doživjeli ovakvu strahotu kroz koju su prošli Vukovarci.
A onda odlazimo na Sajmište gdje smo razgledavajući Vojarnu shvatili kako je izgledao grad koji je cijeli bio jedno bojno polje. Kako su se Hrvatski vojnici snalazili u nedostatku streljiva i bilo kakve vojne opreme. S narednicom Tamarom Rubčić obilazili smo oklopnjake, mine i imitaciju minskog polja, avione, topove i hangar koji nam je dočarao kako je izgledao logor npr. u Stajićevu.
Nakon vojarne išli smo u Spomen dom koji se nalazi na putu prema Ovčari. Vrata ovog Spomen doma ostatak su nekadašnjeg hangara u koji su pripadnici JNA, četničkih postrojbi i pobunjeni Srbi, autobusima doveli 261 žrtvu iz bolnice i poubijali ih malo dalje na Ovčari.
Vrata su ostala netaknuta, ali sada su zaglavljena kao simbol sjećanja na pokolj i upozorenje da se nikad više ništa takvo ne ponovi. U pod Spomen doma ugrađeni su metci, a na zidovima se izmjenjuju slike i imena žrtava. Njih 200 je identificirano i njihova imena plove vrtlogom i propadaju u ponor kao simbol njihove muke, stradanja i završetka ovozemaljskog života. Ali za kršćane tu život ne staje i zbog toga pogled upiremo u nebo gdje sjaji 261 zvijezda kao simbol njihovog odlaska u Vječnu domovinu. Njihove osobne stvari počivaju ondje zajedno sa sjećanjem. Hangar je uvijek u mraku, a jedini tračak svjetlosti dolazi od 261 zvjezdice na stropu doma.
A onda Ovčara... Najtužnije mjesto koje si možete zamisliti. Usred polja stoji spomenik pogubljenim Hrvatima. Oko njega svijeće, krunice, molitva na usnama svih okupljenih i gotovo opipljiva, bolna tišina koja nas vraća u 20. studeni 1991. godine. Tuga se iščitava na licima, suze se slijevaju niz obraze. Kako su izgledali posljedni trenuci života onih ljudi koji su ovdje završili svoj ovozemaljski život.
U tišini se vraćamo u autobus i krećemo na memorijalno groblje. Prolazeći kraj polja stižemo na mjesto gdje je postavljeno 938 bijelih križeva. Bijeli su križevi jer su oni simbol nevinosti i žrtve. A visoko iznad njih postavljen je brončani križ. Otvoreni pogled prema nebu i vječni plamen znak je vjere, nade, optimizma.
Bože neka tvoja pravednost poravna sve ono što je ljudska zloba nepravedno uništila.
Vukovar nas je ispratio, sa svim svojim ranama, bolnim uspomenama, sjećanjima onih koji su prošli kroz užasnu patnju i stradanje. Ulicama Grada heroja vjetar je i te subote šaputao tužnu priču iz studenog devedesete. Ta priča nikada neće prestati. Nikad se ne smije zaboraviti.
Zapalili smo svijeće na nekoliko mjesta kako bismo odali počast svima onima koji su svoje živote dali za naše bolje sutra. Vjerujemo da će i naši mladi znati cijeniti Vukovarsku žrtvu, a našem dragom sponzoru hvala u ime svih nas.
