Općina Hlebine
Općinska načelnica 
SVAKODNEVICA KROZ SLIKARSKI POGLED
„Pošto je prošla kroz idealno k realnom, i od realnog k apstraktnom, umjetnost se sada kreće od apstraktnog k mogućem.“ (Georges Matthieu). Put umjetnosti prema naivnom načinu izražavanja ukratko smo opisali u prošlom broju, sad je vrijeme da se okrenemo pioniru naive na našim prostorima.
Ivan Generalić rođen je 21. 12. 1914. godine u Hlebinama u siromašnoj seoskoj obitelji, kao najstariji od trojice braće. Iako su ga životne okolnosti primorale na svakodnevan fizički rad u polju i gospodarstvu te je zbog toga uspio dobiti samo šturo osnovno obrazovanje, ipak je nalazio vremena za njemu najdražu zanimaciju – crtanje. Prema riječima samog Generalića, prvi su crteži nastajali ugljenom na plotovima kuća, šibom na zemlji ili na papiru – šarenilom dobivenim od razmočenih šarenih vrpca koje su služile za ukrašavanje božićnog drvca. Kad mu je bilo 16 godina za njega je saznao Krsto Hegedušić i krenuo ga upućivati u tehničke osobitosti pojedinih likovnih tehnika: od crteža i akvarela do ulja na platnu i staklu. Pritom, Krsto mladog Ivana potiče na prestanak tada popularnog preslikavanja svetačkih slika i upućuje ga na inspiriranje svakodnevnom okolinom. Pod Hegedušićevim „vodstvom“ nastaju rani plošni radovi pojednostavljenog sadržaja – životne situacije koje su ga okruživale (prošćenja, maškare, svatovi, sprovodi, seoski poslovi...) – uravnoteženih kompozicija, lokalnih boja. Nastaju slike koje bez uljepšavanja prikazuju život i ruralnu, razvojno zaostalu sredinu tadašnjeg agrarnog, patrijarhalnog sela, često socijalno nabijene, pod utjecajem zemljaške ideologije (npr. autor kritizira otimanje stoke i ljetine seljacima za potrebe državne vlasti u Rekviziciji, 1934.) „Čovjek ne smije biti fotografija, ja njega donosim kako ja njega vidim. Ja vidim da je čovjek na fotografiji drugačiji, ali ja se ne borim da budem fotograf, nego da taj čovjek bude moj čovjek, kojeg će svi prepoznati da je Generalićev čovjek, bilo gdje u svijetu.“ Njegovi potezi i ljudi, s ponekim deformacijama najčešće u službi naglašene karakterizacije likova, uskoro će postati svjetski poznat fenomen. Već krajem 1930-ih Generalić se sve jasnije formira kao autonomna ličnost pronalazeći i oslobađajući vlastitu poetiku i izraz. Sve se više okreće slikanju pejzaža, a pažnju poklanja tonskom slikarstvu i voluminoznosti, a sve prati izrazito lirska atmosfera. Najupečatljiviji motiv svakako su tzv. „koraljne šume“ – ogoljela stabla s mnoštvom isprepletenih i minuciozno, do detalja, obrađenih grančica koja će u 1950-ima postati „kulisa“ nešto drugačijih prizora koji će odisati mistikom i magijom bajkovitih priča.
Helena Kušenić
